EVROPSKE SMJERNICE ZA LIJEČENJE NEONATALNOG SINDROMA RESPIRATORNOG DISTRESA (RESPIRATORNOG DISTRES SINDROMA)

Međunarodne smjernice koje je sastavila grupa evropskih eksperata
(priredio Dr Dragan Đokanović)

SAŽETAK. Uprkos postignutom napretku u perinatalnom liječenju novorođenačkog sindroma respiratornog distresa (RDS), još uvijek postoje različiti stavovi. Evropski tim stručnjaka neonatologa je, nakon kritičkog pregleda svih savremenih dokaza, usaglasio smjernice 2007. godine. Postoje jaki dokazi o ulozi antenatalnih kortikosteroida u prevenciji RDS-a, ali nije sigurno je li davanje kortikosteroida više puta bez štetnih posljedica. Mnogi postupci u svrhu stabilizacije nedonoščeta po rođenju, kao primjena kiseonika te ventilacija pozitivnim pritiskom, nisu zasnovani na dokazima i mogu ponekad biti štetni.
Primjena egzogenog surfaktanta je od najveće važnosti u liječenju RDS-a, ali još uvijek nije jasno koji je preparat
najbolji, koja je optimalna doza i vrijeme primjene za pojedinu dob trudnoće. Mehanička ventilacija može biti presudna za preživljenje, ali isto tako oštećuje pluća i stoga treba razviti protokole kako bi se izbjegla mehanička ventilacija, kada je to moguće, a primijenio kontinuirani pozitivni pritisak preko nosa. Kako bi se novorođenčadi s RDS-om osigurao što bolji ishod, važne su potporne mjere kao što je održavanje tjelesne temperature, ravnoteža tečnosti, adekvatna prehrana, liječenje arterijskog duktusa i podrška cirkulacije kako bi se krvni pritisak održavao u normalnim granicama.

Uvod
Respiratorni distres (RDS) je stanje plućne insuficijencije koje u normalnom toku započinje pri rođenju ili kratko nakon toga i pojačava se kroz prva dva dana života. Ako se ne liječi može nastupiti smrt zbog progresivne hipoksije i zatajenja disanja. U preživjelih oporavak nastupa između 2. i 4. dana. RDS nastaje zbog nedostatka alveolarnog surfaktanta, uz strukturnu nezrelost pluća i javlja se uglavnom u nedonoščadi.
Klinički se RDS manifestuje ranim respiratornim distresom koji uključuje cijanozu, stenjanje, uvlačenje interkostalnih prostora i sternuma te tahipneju. Može se razviti zatajenje disanja na koje ukazuje gasna analiza krvi. Dijagnozu potvrđuje rtg. snimak na kome se vide mliječna pluća i zračni bronhogram. Prema definiciji »Neonatalne mreže Vermont Oxford«, uz klasični nalaz rtg. pluća, potrebno je da bude PaO2 <50 ao="ao" bi="bi" centralna="centralna" cijanoza="cijanoza" dodatnim="dodatnim" ili="ili" kako="kako" kiseonikom="kiseonikom" kpa="kpa" mmhg="mmhg" odr="odr" pao2="pao2" potreba="potreba" pri="pri" se="se" udisanju="udisanju" vazduha="vazduha" za="za">50 mmHg (>6,6 kPa).



Cilj liječenja RDS-a je osigurati postupke koji će maksimalno povećati broj preživjelih, uz što je moguće manje štetnih posljedica. U zadnjih su 40 godina mnoge strategije i terapije za prevenciju i liječenje RDS-a razvijane te isprobavane u kliničkim pokušajima, koji su analizirani u sistematskim pregledima. Ovaj dokument izvještava o nalazima ekspertske grupe iz Evrope, koja je nakon kritičkog pregleda dostupnih dokaza usaglasila smjernice početkom 2007. godine.

Prenatalni postupak
Liječenje RDS-a bi trebalo započeti prije poroda i uključivati pedijatre kao dio perinatalnog tima. Nedonoščad ugrožena RDS-om bi trebala biti rođena u centrima gdje postoje mogućnosti i vještine za stabilizaciju i respiratornu potporu, koja uključuje intubaciju i mehaničku ventilaciju. Obično prethode naznake prije težeg prijevremenog poroda i dovoljno je vremena za intervencije, uključujući i in utero (majčin) transport.
Prijevremeni porod se može odgoditi primjenom antibiotika u slučajevima prijevremenog prsnuća plodovih ovoja i kratkotrajnom primjenom tokolitika kako bi se organizovao transport u perinatalni centar i osigurao učinak kortikosteroida. Kortikosteroidi se daju majci kako bi se smanjio mortalitet. Primjena jednog slijeda prenatalnih kortikosteroida ne povezuje se sa štetnim učincima na majku i plod. Betametazon ima prednost, jer se u poređenju s deksametazonom povezuje s manjim rizikom za razvoj cistične periventrikularne leukomalacije.
Preporuka je intramuskularno dati dvije doze od po 12 mg u razmaku od 24 sata. Prenatalnu se terapiju kortikosteroidima preporučuje dati kod prijetećeg prijevremenog poroda u svim trudnoćama manjim od 35 nedjelja. Iako klinički pokušaji s prenatalnim kortikosteroidima nisu pokazali statistički značajno smanjenje RDS-a u nedonoščadi manje od 28 nedjelja trudnoće, može se pretpostaviti da je to zbog nedovoljnog broja vrlo nezrele nedonođenčadi koja su bila uključena u originalne studije. Poboljšan neurološki ishod je pokazan i u najmanje nedonoščadi. Optimalni razmak između liječenja i poroda je više od 24 sata i manje od 7 dana od početka
davanja kortikosteroida.

Cijeli članak možete pročitati ovdje:

www.savetipedijatra.com